Rehabilitacija gutanja i uloga logopeda

Uloga logopeda u procjeni gutanja

Logoped je nezavisan stručnjak edukacijsko-rehabilitacijskog profila, koji se bavi procjenom, dijagnostikom, intervencijskim tretmanom i istraživanjima poremećaja hranjenja i gutanja.¹

Nakon što liječnik posumnja u disfagiju kod pacijenta ili je utvrdi, sljedeći je korak uputiti ga logopedu na daljnju obradu. Cilj je logopedske procjene gutanja utvrditi učinkovitost te sigurnost gutanja prilikom unosa svih sadržaja (hrane i pića) na usta.²

Nakon logopedske procjene, klijenta se educira o poremećaju gutanja, relevantnim metodama rehabilitacije te primjeni određenih kompenzacijskih tehnika, kako bi se osiguralo funkcionalno gutanje.

Klinička procjena gutanja

Logopedska procjena gutanja jest neinstrumentalna, neinvazivna metoda, prilikom koje logoped prikuplja podatke o funkcionalnosti gutanja te statusu svih struktura uključenih u gutanje.

Anamneza

Logopedska procjena počinje uzimanjem anamneze. Pravilno uzeta anamneza iznimno je važan korak u dijagnosticiranju disfagije i donošenju odluke o mogućnostima rehabilitacije. Na logopedsku je dijagnostiku važno ponijeti sve medicinske nalaze koje je klijent prikupio u posljednje vrijeme, osobito ako je zbog teškoća gutanja bio obrađivan kod neurologa ili gastroenterologa.

Pitanja na koja klijent mora biti spreman odgovoriti jesu:

kada je prvi put zamijetio teškoće gutanja,
opisati simptome prilikom gutanja – bol, osjećaj zaostajanja hrane u grlu, kašalj…
koja je hrana/tekućina najveći problem,
je li došlo do promjena u prehrambenim navikama,
je li izgubio na težini,
je li nedavno imao aspiracijsku upalu pluća i slično.

Ako logoped postavi sumnju na orofaringealnu disfagiju, slijedi klinička logopedska procjena gutanja, dok je kod ezofagealne disfagije obradu potrebno nastaviti kod gastroenterologa.³

Status orofacijalnih struktura

Svakoj logopedskoj procjeni gutanja prethodi utvrđivanje svjesnosti i spremnosti klijenta za procjenu. S obzirom na to da je populacija neuroloških bolesnika ona koja se najčešće upućuje na logopedsku procjenu gutanja, potrebno je utvrditi ima li pacijent odgovarajuću kontrolu glave i trupa te razumije li ne samo jednostavne, već i složene naloge. Ponekad zdravstveni status i stanje svijesti uvjetuju odgađanje logopedske procjene gutanja.

Tijekom procjene statusa orofacijalnih struktura, logoped ispituje funkciju motoričkih i senzoričkih vlakana kranijalnih živaca uključenih u proces gutanja. Među ostalim, ispitat će se status i izgled jezika, usana, čeljusti, obraza, mekog i tvrdog nepca. Procjenjuje se vremenski i daljinski raspon pokreta štitaste hrskavice prilikom gutanja sline.⁴

Direktna procjena gutanja

Ako klijent ne pokazuje odstupanja prilikom prethodnih koraka, logoped nastavlja s ispitivanjem funkcije gutanja uporabom različitih konzistencija i volumena hrane i pića. U tim se slučajevima može raditi o vodi, vodi koja je pomiješana sa zgušnjivačem, pudingu, keksima i slično. Tijekom navedenog postupka bit će zabilježene sve teškoće prilikom gutanja, žvakanja ili disanja. Bit će pregledana i usna šupljina, prilikom čega se utvrđuje zaostajanje hrane nakon gutanja. Ako je prikladno, ispitat će se utjecaj kompenzacijskih mehanizama gutanja.

Simptomi disfagije

promjene u kvaliteti glasa nakon gutljaja (poput vlažnoga glasa),,
učestalo pročišćavanje grla ili kašalj nakon gutljaja,
promjene u disanju nakon gutljaja,
ostaci hrane u usnoj šupljini,
potreba za višestrukim gutljajima,

neki su od znakova koji logopedu tijekom kliničke procjene gutanja govore o narušenoj učinkovitosti i sigurnosti akta gutanja.⁵

Donošenje zaključaka

Tijekom dijagnostičkog postupka, logoped upotrebljava jednu ili više standardiziranih ljestvica radi kategoriziranja težine disfagije, a klijent ili skrbnik ispunit će ljestvicu samoprocjene, koje će logopedu više reći o klijentovu subjektivnom doživljaju gutanja.²

Sve kliničke opservacije prikupljene tijekom dijagnostike omogućuju logopedu donošenje zaključaka o:

prirodi i težini poremećaja gutanja
rizicima od daljnjeg pogoršanja zdravstvenog statusa (aspiracija, dehidracija, malnutricija)
prikladnosti trenutačnog načina hranjenja
utjecaju poremećaja gutanja na kvalitetu života
rehabilitacijskim mogućnostima
potrebi daljnje obrade i procjene (instrumentalne procjene gutanja).⁶

Terapijski pristupi

Na kraju kliničke procjene gutanja, logoped mora donijeti odluku o primjeni rehabilitacijskih i/ili kompenzacijskih tehnika.

Kompenzacijske tehnike imaju trenutan učinak na funkciju gutanja, ali ne obnavljaju narušenu fiziologiju gutanja. Među njih ubrajamo:

određivanje načina hranjenja,
produžavanje vremena hranjenja,
posturalne tehnike,
promjene konzistencije, volumena, okusa hrane/tekućine te određivanje ograničenja,
manevre gutanja i slično.

Pravilnim i redovitim provođenjem rehabilitacijskih tehnika, s vremenom dolazi do promjena u fiziologiji gutanja. Neke su od rehabilitacijskih tehnika:

vježbe za jačanje orofacijalne muskulature i snage jezika,
vježbe za jačanje korijena jezika,
vježbe za jačanje laringealne addukcije i dr.^3,7

Osnovni cilj u terapiji disfagije jest osigurati adekvatan unos hrane i tekućine te smanjiti rizik od aspiracije. Plan je terapije individualan te se izrađuje za svakog klijenta kombiniranjem kliničkih zaključaka, ostalih dijagnoza i psihosocijalnih značajki. Nužna je i edukacija klijenta o karakteristikama njegova poremećaja gutanja.³

Zaključak

Osobe s disfagijom imaju povećan rizik od aspiracijske pneumonije, pothranjenosti, dehidracije te lošiju kvalitetu života, osobito ako se ne postavi pravodobna dijagnoza i ne započne s logopedskom rehabilitacijom gutanja.^7,8 Klinička logopedska procjena gutanja neizostavan je dio multidisciplinarnog pristupa u dijagnostici i rehabilitaciji disfagija.

Literatura:

Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Diplomski studij Logopedija. Dostupno na: http://www.erf.unizg.hr/hr/studiji/diplomski-logopedija
Poljaković Z., Vodanović D., Vranešić Bender D., Ljubas Kelečić D., Starčević K., Kolundžić Z. i sur. (2017). Smjernice za rano prepoznavanje, dijagnostiku i terapiju neurogene orofaringealne disfagije. Liječnički Vjesnik, 139, 118–135.
Thiyagalingam, S., Kulinski, A. E., Thorsteinsdottir, B., Shindelar, K. L., Takahashi, P. Y. (2021). Dysphagia in Older Adults,. Mayo Clinic Proceedings, 96 (2): 488-497
Carnaby, G. D., & Harenberg, L. (2013). What is “usual care” in dysphagia rehabilitation: A survey of USA dysphagia practice patterns. Dysphagia, 28(4), 567-574.
Rofes, L., Arreola, V., Almirall, J., Cabré, M., Campins, L., García-Peris, P., Speyer, R., & Clavé, P. (2011). Diagnosis and management of oropharyngeal Dysphagia and its nutritional and respiratory complications in the elderly. Gastroenterology research and practice, 2011, 818979.
Speyer R. Oropharyngeal dysphagia: screening and assessment. Otolaryngologic Clinics of North America. 2013 Dec;46(6):989-1008
Christmas C, Rogus-Pulia N. Swallowing Disorders in the Older Population. Journal of the American Geriatric Society. 2019.
Mann, T., Heuberger, R. and Wong, H. (2013), The association between chewing and swallowing difficulties and nutritional status in older adults.

Rehabilitacija akta gutanja